Vesela je Šokadija

... dok tambura šorom svira ...Veselo, veselo, haj, veselo je sve selo ...Tambure šorom zvone, berde zveče, dolaze raspjevani bećarski sastavi, stalni ili oni nabrzo skupljeni, da zabavljaju turiste dok jedu na nekom slavonskom / baranjskom salašu, pjevao je tako i nekoć najpoznatiji bećar, Krunoslav Kićo Slabinac, kad mu zacijelo i nije bilo do pjevanja, no što može pjevač profesionalac nego pjevati i kad mu se ne pjeva, što plesač nego plesati makar ga sve kosti i zglobovi boljeli?!

Bećarac je pjesma koja se pjeva u raznim prigodama, a uvijek uz važne društvene događaje, koje rado kao lokalnu smotru folklora snimaju razne televizije, pa se na pozornici smjenjuju „kudovi“ (ovo danas već traži fusnotu: KUD je kulturno-umjetničko društvo), cijelo se mjesto natisne u dom kulture, jer nije to mala stvar: televizija je došla u njihov kraj, svatko se u publici barem potajno nada da će kamera švenkom uhvatiti baš njega, pa će on, u maniri narodnoga zastupnika, razdragano mahnuti, a ljudi će mu sutradan prilaziti i reći: vidjeli smo te na televiziji.

Televizija danas dolazi u sela i gradove onako kako je nekoć dolazio cirkus ... Eh, misli moje, kud bludite ... Slušajući i gledajući na pozornici te bezbrižne lole i bekrije, čovjek bi pomislio kako je došao u sretan kraj zadovoljnih ljudi, gdje se muškarci i žene nadgornjavaju dobacujući jedni drugima pošalice, pa i dvosmislene poruke, preko kola, gdje se cure i snaše ne grbe pod teškim radom nego pršte od radosti te veselo podcikuju i ijujuškaju, gdje se samo pije, šali i ljubi i u tome tim blaženim stanovnicima istočne Slavonije, Baranje, Srijema i zapadne Bačke prolazi život. Možda su se naši stari mogli opuštenije dičiti razdraganošću i tekstova i melodija tih šaljivih pjesmica. Jer, živjeli su dobro, zemlja im je bila lipa i bogata, bila je žitnica koja je hranila tolika usta, a to je moglo značiti samo jedno: da je bila izdašna hraniteljica (prava zemlja mati blagodati), pa je onaj tko je imao zemlju bio egzistencijalno osiguran.

Momci se u mladosti kerili, noću kradom dolazili curama u kiljer (djevojačku sobicu izvan glavne kuće, obično je služila kao spremište za hranu), one ih radosno i čeznutljivo dočekivale, uskovitlani mladi sokovi kolali su njihovim tijelima, plodna zemlja obilno je rađala i od zanosa i od zdušna rada svojih stanovnika, jer i u zoru, usred slatka milovanja, dika ne zaboravlja da ga čeka i oranje, kao što i samu curu čeka okopavanje vinograda, gazde se gizdale konjima ... no imanja opustješe, ljudi ostarješe i poumiraše, konji se razbježaše, zemlja se umorila, usahnula, zakorovila se, tko da danas pjeva praznoga džepa, ali – što je još bolnije – i praznoga srca?! Kolike su se slavonske ulice, koliki šorovi preselili u Njemačku, Švedsku, Irsku da se više nikada ne vrate?! Ostade tek zavičajna pjesma na koju se možeš samo rasplakati. Ja se nad tom „rasutom bašćinom“ raspekmezim i u domovini, a izvan nje redovito. Valjda od staračkoga ganuća.  

No vratimo se mi Šokadiji, što je zajedničko ime i za tu zemlju i za ljude. U najopsežnijem rječniku Martina Jakšića o govorima slavonskim, baranjskim i srijemskim (2015) nalazim ovakvu definiciju Šokca: „Šokac je Hrvat, katolik, etnik, rođen i živi u slavonskom, baranjskom ili srijemskom mjestu poštujući i njegujući svoju narodnu materijalnu i nematerijalnu kulturu i baštinu.“ Definicija mi je nekako mutna. Ne kaže se npr. kako on to poštuje i njeguje svoju narodnu materijalnu i nematerijalnu kulturu i baštinu. Jer, po čemu bi se Šokac, ovako definiran, razlikovao od Međimurca, Zagorca, Ličanina? Zar i oni ne njeguju i ne čuvaju svoju kulturu i svoju zavičajnu baštinu? Šokac u raznim krajevima prolazi različito. U Slavoniji, Srijemu i Vojvodini (zapadna Bačka) nema pogrdno značenje. Tim se imenom najnormalnije zovu Hrvati, Slovinci, starosjedioci ikavci u tim krajevima, ali i u Bosni. Potvrde o njima redaju se od 1644. do 1698. pa sve do one iz 1702. (đakovačka biskupija). No u Lici i u Vojnoj krajini Šokac je opozicija nazivu Vlah za Srbina i ondje se taj naziv rabi u pejorativnom smislu za Hrvate. Jer i šokčiti (se) znači katoličiti (se), a šoketati govoriti ikavski.

Dosad smo saznali kako se gdje rabi izraz Šokac – u pozitivnom ili negativnom smislu. No još ne znamo ništa o tome zašto se Šokac zove upravo tako: Šokac. Mišljenja su vrlo raznolika – od vrlo čudnih i nategnutih do (meni) jednoga prihvatljivog. Tako Matija Petar Katančić (1750–1828) misli da se izvodi od šljivov sok! Truhelka pak misli da potječe od arb. shoq, a ovo od lat. socius, što me baš i nije uvjerilo. Ima i takvih koji posežu za tal. sciocco, lud, što mislim da ne stoji (jer šokece mogu govoriti i drugi narodi). Petar Skok misli da Šokac potječe od tursko-perzijskoga šoh-šuh, veseo, bezobrazan, nečist. Nešto od veselosti i bezobraznosti ima i u općoj predodžbi o Šokcima, no ni takvo mi objašnjenje nije prihvatljivo. Ima i onih koji misle da je Šokac adaptacija našem izgovoru od njem. Sachsen, Sasi, što mi se čini dalekim. Najozbiljnijim mi se čini mišljenje da potječe od rum. şodcăţ, što je i podrugljiv naziv za zapadnoga Europljanina, poglavito za Nijemce, koji su se nosili na gradsku (znači i miš, što bi moglo mirisati na ruganje takvim ljudima). A Šokci i žive zapadno od Rumunja; pridjev şoacăţesc znači njemački. Prijenos imena jednog naroda na neki drugi (npr. Mađar, Kranjac za Hrvata katolika, o čemu sam pisala u ovoj rubrici) nije neuobičajen.

Tako se i naziv Boduo / Bodul, Bodulka, Bodulija isprva rabio samo za Krčane i Krk (podrijetlo imena nije jasno, možda od mlet. bodolo, mali debeli čovjek; ne zaboravimo da su nekoć upravo u Jurandvoru na Krku živjeli rastom pravi patuljci), pa se potom kao naziv proširio na sve otočane.

I na kraju izreka koja spaja nešto inače nespojivo, Šokca i Vlaha. Promatrajući običaje jednih i drugih, narod je lijepo istaknuo odliku svakoga od njih: od volje ti k’o Šokcu post, a Vlahu molitva. Znači neka ti bude kako sam hoćeš.